Mi poznamo dobro sporedne perone
tugu hladnih noci zadnjih kolosijeka
dok trazimo, krisom, posljednje vagone
postelja nas topla u snovima ceka
Sve redove voznje proucismo davno
al´ u njima naseg ne bijase vlaka
pa, nikamo, zato, ni krenuli nismo
zivuci u sjeni tudjih odlazaka
Tvrde su nam klupe ozuljale ledja
ne griju nas vise ni stari kaputi
spavali smo, budno, otvorenih vjedja
da nas ne odnesu nepoznati puti
Al´ otkrismo, ipak, jednu malu varku
napisanu, sturo, na dnu putne liste
radilo se tamo o ponocnom vlaku
namjere mu bjehu jasne, i ciste
Vozio je hrabro nadanja u noci
do postaja zadnjih na iskonu svijeta
u najkracem danu mogao je prijeci
sve jeseni, zime, proljeca i ljeta
Cekali smo dugo, na pogresnom peronu
i vec se nad gradom nazirala zora
prosu se jutro po vlaznom betonu
a mi opet sami na dnu kolodvora
Mozda cemo, jednom, prije putovanja
za cekanje pravo izabrati mjesto
krenut cemo, valjda, i mi, jednog dana
krenut cemo, valjda, i mi, jednog dana
jer, redovi voznje mijenjaju se cesto